Zašto i kako sam donela odluku da napustim Daj Daj?

Pre nekoliko nedelja bilo je tačno 3 godine kako sam napravila veliki zaokret u svom životu. Zaokret koji nisam mogla ni da zamislim. Napravila sam korak u nepoznatom pravcu, iz želje da se više ne uklapam u tuđe kalupe, sa verom da za mene možda postoji nešto bolje. Zaokret na kome sam sebi zahvalna svakog dana kada se probudim.

Ako me pratiš već neko vreme možda znaš da sam imala svoj biznis. 2010. godine sa prijateljicom sam pokrenula malu proizvodnju u porodičnoj kući. Pravile smo pelene od bambusa i bez trunke praktičnog znanja o preduzetništvu podigle tu priču do toga da smo prodavale u više od 80 maloprodajnih objekata po Srbiji, izvozile po regionu i ponosno bile jedini tekstilni proizvod u Srbiji sa Eko znakom. Preduzetništvo je u moj život donelo toliko toga – divnih ljudi, putovanja, iskustava i stvari koje nisam mogla ni da zamislim.

Oduvek sam sebe smatrala dobrim radnikom u tuđoj firmi, preduzetništvo mi je pokazalo da mogu biti mnogo više od toga. Učila sam i razvijala se svakodnevno kroz posao, bilo mi je stalo da ta ideja zaživi i bila sam spremna da uradim sve što je potrebno. Da izazivam sebe svakodnevno i da iz tog iskustva rastem.

A onda je jednoga dana došlo to pitanje: A šta ako za mene postoji nešto više od ovoga? Da li imam pravo, ako sam već dobila više nego što sam očekivala, da tražim nešto više?

Vidiš, stvar je u tome da mi sami sebi postavljamo te granice u životu, postavimo ogradu dokle mislimo da treba da stignemo, šta zaslužujemo ili šta nam pripada. 2016. godine krenula sam na NLP edukaciju sa idejom da unapredim svoje veštine komunikacije, posebno na polju posla. Stvar je u tome što ne možemo razvijati posao, bez da razvijamo sebe. Tako sam ja na vežbi sa postavljanjem ciljeva shvatila da postavljam neke očekivane ciljeve, one dosadne i društveno prihvatljive, one koji me ne lože. Krenula sam dalje da preispitujem svoj život, vrednosti, šta je meni stvarno bitno, kako ja želim da moj život izgleda…

I to je trenutak kada promena zapravo kreće, kada dozvolimo sebi da pomislimo, samo pomislimo, da možda nešto može i drugačije da bude, samo malo bolje, za početak. To je trenutak kada naša duša pošalje taj tajni impuls našem biću i kaže: Zamisli! Samo zamisli da za tebe postoji nešto više od ovoga. Ne moraš imati nikakav precizan plan, jasnu sliku, dovoljno je da veruješ da zaslužuješ više.

Trebalo mi je godinu dana preispitivanja da stanem iza svoje odluke i razmislim šta dalje. Imala sam nekoliko ideja kako mogu nastaviti raditi na razvoju Daj Daj i sa strane se baviti mentorstvo koje mi je donosilo čistu radost i zadovoljstvo. U svakom od tih scenarija Daj Daj bi nastavio da radi, a ja bih sa strane razvijala novi posao. Želela sam da radim sa drugima, imala sam iskustvo rada u nekoliko mentorskih programa gde sam jasno videla kako moje znanje i praktično iskustvo mogu pomoći drugima da pokrenu svoje ideje. Sedela bi noćima i pravila prezentacije, čitala i upijala informacije, udisala neku novu energiju i život.

Ipak, ne ispadne sve uvek kako mi želimo ili planiramo. Bitno je samo šta je nama važnije i šta smo zbog toga spremni da uradimo. Kada sam shvatila da će Daj Daj prestati sa radom ako ja izađem, odlučila sam da to ipak uradim jer je ono zbog čega sam izašla za mene bilo mnogo vrednije. Shvatila sam da sam ja sa Daj Daj svoju priču zaokružila. Želela sam da napravim proizvod, da ga učinim dostupnim roditeljima u Srbiji i da to bude jedna lepa priča, primer kako ideja može da zaživi na jedan dobar način. I u tome sam uspela, Daj Daj je uveliko premašio moja očekivanja i planove. I kada sam to shvatila bilo mi je lakše da ga pustim.

Bez jasnog plana kako ću i šta dalje da radim, izašla sam iz okruženja koje više nije bilo moje. Nisam želela više da se uklapam u tuđe modle, da se smanjujem da bi se drugi dobro osećali. Osetila sam da mogu više i dala sam sebi dozvolu da to i uradim. Ipak, nije sve išlo tako lako. Danima sam besciljno šetala po gradu i razmišljala šta ću sad, sumnjala sam u sebe, svoje sposobnosti, svoja znanja. Tražila sam potvrdu spolja kako bi sve imalo smisla. Slušala muziku i u tuđim rečima tražila potvrdu ili neki tajni znak.

I onda me je život podsetio šta je zaista važno. Jednog običnog dana stigla je vest da ona više nije sa nama. Ona koja me je obožavala od prvog dana, u meni videla nešto posebno, dala mi nadimak koji i danas obožavam da čujem jer me tako zovu samo oni najbliži. Rođena je sa prvim danom proleća i preminula je prvog dana jeseni, sasvim simbolično. Njena poslednja želja bila je da bude sahranjena u Beogradu i nekoliko dana svi smo se bavili sa tim da joj tu želju ispunimo.

U svom ludilu, nespavanju, razmišljanju njen odlazak mi je pomogao da se vratim na pravi put. Sećam se kapele, sanduka kome prilazim i spuštam ruku da se pozdravimo poslednji put, da joj kažem koliko mi je značila, sva njena ljubav i vera koju je za mene imala. I tog momenta shvatam, tako lako informacije dolaze do mene…shvatam šta je zaista bitno.

Jedino što ostaje iza nas jeste ono što smo drugima dali. Mi smo ovde samo da volimo, ništa više od toga. Od tog trenutka ljubav je jedina merna jedinica u mom životu koju priznajem, jedini plan koji imam i pratim. Zahvalna za put na kome sam, za svaku krivinu i prepreku koja mi je data da iz nje nešto naučim i porastem. Da budem hrabrija i svesnija u izborima koje pravim i svemu što radim. Da shvatim da sve ima svoje mesto i da ono što izgleda kao prepreka ili problem u stvari je samo stepenik za neki sledeći nivo.

Put promene nije lak, ipak vredan je svakog koraka koji na njemu napravimo.

Ako ti treba dodatni znak, pogledaj i poslušaj ovo