Kada odu oni koje volimo, da li plačemo zbog njih ili zbog nas?

Poslednje tri godine živim preko puta groblja, u stanu u kome je nekada živela moja baka. Nikada nisam imala neki negativan odnos prema groblju, uvek sam ga nekako doživljavala kao veliki tihi park. Kao mlađa bilo mi je sasvim normalno da na putu do bake preprečim put i prođem kroz groblje. Novo groblje u Beogradu je zaista posebno, ono je prvo groblje koje je uređeno sa drvoredima, stazama, na njemu su sahranjeni naši veliki umetnici, glumci, pesnici, političari. U prvom delu groblja ima spomenika iz XIX veka na kojima često piše šta je po zanimanju bio pokojnik, pa onda vidite kako je nekada trgovac bilo cenjeno zanimanje, ima i službenika državne službe, izuzetnih ljudi koji su svoju imovinu ostavili narodu sa nadom u bolje sutra. Veliki deo naše istorije leži na tom groblju. I danas često kada imam vremena da idem peške do grada prođem grobljem. Sticajem okolnosti svi moji su sahranjeni baš tu, neke nisam imala prilike da upoznam, otišli su pre mene, znam ih samo kroz priče i fotografije.

I koliko god se trudila da živim sada i ovde, svesno i prisutno, šetnja grobljem me uvek podseti koliko smo privremeni, koliko nema pravila niti roka trajanja. Koliko je svaki dan, svaka reč, svaki gest bitan jer zaista ne znamo koji od njih će biti poslednji.

Prvog dana jeseni javili su mi da je ona otišla, moja draga tetka. Ona koja me je beskrajno volela, podržavala, verovala i bila tu. Sutradan sam svoju tugu pretočila u reči, da mi bude lakše, da je i na taj način ispratim. To veče moja mama me je pitala da li bi napisala nešto što bi mogli da pročitamo na sahrani, nisam joj rekla da već imam napisano. 

Našoj Bobi – došla si sa prolećem i otišla sa jeseni 

Sećam se par sitnica iz svog detinjstva, par slika koje nose u sebi onu ušuškanu radost i toplinu. Sećam se onih koji su bili bitan deo mog sveta i naravno ona je tu. Kod nje je uvek sve bilo sređeno, svaka stvar na svome mestu, sitne figurice poređane po policama, saksije poređane po veličini, kockice šećera na stolu i uvek poneka bombona u tašni koju je nosila. Ona mi je dala nadimak po kome me i danas zovu oni najbliži. Ona je oduvek u meni videla toliko toga, puštala me je da se igram sasvim sama, u tišini da maštam, sanjam i stvaram svoje svetove.

Volela sam taj njen red, pažnju koju je posvećivala detaljima, volela sam da provodim vreme sa njom. Koliko god da odrastemo i odemo svojim putem, zasnujemo porodicu, dobijemo decu, negde u nama ostane to malo dete koje poželi da se zavuče u poznati zagrljaj ili nasloni glavu na rame i oseti ponovo tu toplinu.

A onda dođe neki kišni dan i jave ti da je otišla. Odjednom, kao da ceo svet stane, setim se svega: kampovanja po Hrvatskoj, nje u tufnastom kupaćem kostimu kako sprema ručak, njene kuhinje u Sarajevu i braon stolica, svih figurica sa police, setim se njenog glasa i smeha. Smejala se glasno i zarazno, njen smeh je prolazio kroz zidove i ispunjavao prostorije radošću. Čak i kada je pokušavala da bude stroga, ispod toga bi izbijala briga i toplina koju je nosila u sebi.

Sećam se rata i paketa koje smo slali, ne znajući da li će ikada stići, pisma koje smo pisali i trudili se da budemo duhoviti, željno iščekujući bilo kakav odgovor. A onda susret posle 4 godine, ta radost slobode i ponovnog okupljanja.

Ceo naš život na kraju stane u par slika, neke nose zvukove, neke osećaje, a sve zajedno čine jednu sliku duše obojenu ljubavlju i onim što ostavljamo iza sebe.

Na kraju svega, Bobo naša, nadam se samo da smo te voleli dovoljno, da znaš koliko si nam značila i koliko te zauvek nosimo u sebi. Hvala ti na svemu.

Gledajući sanduk u kapeli, puštajući da suze klize uz zvuk violine i Tiho noći, pomislila sam:

Mi smo ovde samo da volimo, ništa više ne ostaje za nama, osim onoga što ostavimo u drugima ♥