Gde je moja grana familijo?

Pre neki dan obeležen je međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, ne znam ni sama da li je postojanje ovog datuma dobra ili loša stvar. Da li bi ovo trebalo da bude nešto za šta se borimo svaki dan ili nešto što uopšte ne bi trebalo da postoji, pa da onda nemamo ni dan da nas podseća na brojke i statistike.

Živimo u 21. veku, veku napretka, razvoja koji niko nije mogao da predvidi pre 20-30 godina, žene glasaju, školuju se, rade, zarađuju, doduše nešto manje od muških kolega, sve u svemu deluje da smo napredovali. Kako je Gordana Čomić rekla na nedavno održanom Samitu ženskog liderstva mi žene danas stojimo na leđima svojih majki i baka, zahvaljujući njima naš život je umnogome bolji od njihovog. Isto tako naš zadatak je da na svojim leđima iznesemo promene da naše ćerke i unuke sutra žive bolje od nas.

Sećam se prvog puta kada sam shvatila kako svet u kome živim gleda drugačije na žene i muškarce.  Bili smo na zimovanju na Durmitoru, u Crnoj Gori, kod sestre u kući pronašli smo uramljeno porodično stablo. Na stablu je bilo više generacija naših predaka, ponosne crnogorske familije Dakića, tražeći mog i njenog dedu našle smo jednu od krajnjih grana. Moj i njen deda su imali još jednog brata, sva trojica su imali samo žensku decu tako da se njihova grana tu završavala… jednostavno nas nije bilo. Moj deda je imao četiri ćerke, njih četiri rodile su nas devetoro, nas devetoro danas imamo 12 dece i još će ih doći. Moja uža familija sa sestrama, braćom, zetovima i snajama, našom decom broji nas tridesetak i onda tamo negde mi svi ne postojimo, čudan osećaj. Da ironija bude veća cela loza Dakića kreće od baba Dake, žene 🙂

Još jedna zanimljiva činjenica, moji deda i baba sa mamine strane su nosioci partizanske spomenice. Moja baba je bila žena domaćica, podigla četiri ćerke u posleratnim godinama i brinula o kući, nažalost umrla je pre nego što sam se rodila i nisam imala prilike da je upoznam. Znam samo da je bila hrabra, da je orden dobila jer je izbavila svog brata i njegove saborce iz zatvora i spasila ih od streljanja, tako što je u kiku svoju sakrila testericu sa kojom su se oslobodili.

Njeno ratno ime je bilo Sonja, po njoj sam dobila ime ♥

Sećam se 12. septembra 2008. godine, bio je sunčan topao dan, ujutru su me probudile kontrakcije i krenula sam u porodilište. Dogovorili smo se da ćemo pol deteta saznati tek na porođaju i uspeli da to održimo do kraja, tog dana krenula sam u porodilište sa željom da to bude ONA. Znala sam da ću imati sina i da će on doći svakako, ali nju sam prizivala. U podne počeo je vetar da duva, kiša je krenula da pada i temperatura je pala za 15 stepeni, ležala sam na stolu u sali i negde duboko u svom biću, ispod straha od nepoznatog znala sam da dolazi ona – posebna i svoja, jaka i jedinstvena i da je moje da je volim iznad svega. I tako je bilo, rođena je sitna, 2 nedelje pre termina mala Spartanka, vesela i ozbiljna u isto vreme, iznad svega Željena. Kada su viknuli preko sale: Žensko, 53cm, 2,9kg zaplakala sam, zahvalila joj se što je došla i pomislila: Stigla je Zara! Ime je već imala, čekalo ju je i prva poruka je bila kratka i jasna: Rodila se Zara ♥

Ovih dana u Crnoj Gori pokrenuta je kampanja #neželjena zbog velikog broja abortusa ženskih fetusa koji se obavljaju u prvim nedeljama, odmah posle genetskih testova. Slika na društvenim mrežama me je pogodila pravo u srce, mala roze čitulja…

Setila sam se moje mame, tetke, bake, sestre i ćerke, svih nas koje na tamo nekim stablima ne postojimo. Crtaju nas samo deca u prvim razredima škole, onda se negde izgubimo…

Vidite, ja nosim mamino prezime, tako sam birala, to je regularno pravo svakog od nas, sa 18 godina možete promeniti ime i prezime. Oduvek sam imala jaku vezu sa ženskom stranom svoje porodice i zato ga nosim, ponosno i zahvalno.

I na mojoj će grani biti dva pupoljka, jer su oba željena i voljena i iz njih će porasti predivna krošnja života jer jedino tako je pravedno. Jer smo tu da volimo i živimo, svi zajedno, nema boljih i gorih, manjih i većih, niko nema pravo izbora nad tuđim životom. Niko!