Zašto nam je bitno da negde pripadamo?

Jedna od osnovnih ljudskih potreba jeste osećaj da negde pripadamo, da smo nečiji i da nam je tu gde smo dobro. Par puta u životu sam imala taj divni osećaj da negde dođem i vrlo brzo osetim kao da sam tu oduvek, da nemam osećaj da štrčim, da nešto ne znam. Poslednjih godina kako radim uglavnom od kuće priznajem malo sam se otuđila od tog osećaja pripadnosti negde, po pitanju ljudi i prostora.

Bez obzira na veliki broj novih ljudi koje sam upoznala proteklih godina, sa kojima sam svakodnevno u kontaktu, događaji koje posećujem, radionice koje držim ili pohađam, nekako negde u svakodnevnom danu nedostajao mi je taj osećaj da sam nečega deo. Voditi svoj posao je veliki izazov i izolacija koja dolazi sa njim ponekad umeju prilično da izmore dušu.

Radeći od kuće u prvim godinama dok su deca bila mala i sa mnom tokom prvih godina svakako mi je bilo lakše da radim od kuće, mada sam stalno bila rastrzana između posla, pranja sudova, sređivanja veša, telefoniranja i ostalih kućnih radosti. Imala sam problem da se fokusiram i kada bih trebala da radim nešto što je zahtevalo 2-3 sata aktivne koncentracije to bih najčešće radila noću kada svi spavaju ili tako što bi ustala pre svih i onda radno otpočela dan pre nego što svane. Bilo mi je sasvim normalno da u 5 ujutru kucam mailove i čuvam ih u draftu do 8 i onda ih pošaljem, da oni sa druge strane ne pomisle da sam totalni ludak. Činjenica je da više nisu te godine kada se jedna neprospavana noć ne oseti. Godine roditeljstva su vidno uticale na moju potrebu za snom i ta skraćena noćna spavanja bi se posle odrazila na celu nedelju kada bih pokušavala da nadoknadim tih par sati.

Moj rad od kuće ove godine zvanično puno 10 godina, do skoro toga nisam ni bila svesna, zapravo sve dok nisam dobila priliku da iskusim nešto drugačije. Sa početkom godine i ja sam napravila svoj novi početak i na tom početku pojavili su se neki divni ljudi da to vide, prepoznaju i podrže. Kao sledeći logičan korak svega što sam prošla i naučila tokom 8 preduzetništva i prilike da budem mentor u sjajnim programima poželela sam da sve ono što znam i umem upotrebim da pomognem drugima da razviju svoje ideje, da rade ono što vole i da od toga naprave uspešan biznis. Tako je nastao program Živi*Radi*Voli, sa željom iz srca, da podrži i pridrži kad treba. Nekoliko ljudi mi je reklo kako im naslov programa nije jasan, kako ih nije privukao i nisu znali o čemu se radi. Meni se javio jer upravo predstavlja ono što želim da obeleži moj život ubuduće. Da živim život koji ću voleti svaki dan i u kome ću raditi ono u šta celom dušom verujem. Da radim sa ljudima sa kojima delim iste vrednosti, koji me inspirišu i pokreću, da svaki dan uradimo nešto malo da ovaj svet bude bolje mesto. Da živim, da volim i da radim, to je mojih 100%.

E tu sad dolazi ta podrška koja se iznenada pojavi kada se usudimo da živimo želje svoje duše. Ustvari ne pojavi se ona baš tako iznenada, nego svemir čeka da odlučimo i zakoračimo i onda on otvori vrata. I tako jedna vrata i jedan razgovor stvore priliku da svoj program realizujem u jednom divnom prostoru, punom kreativnih ljudi koji veruju u razmenu i napredak, koji su tu da prave neke super stvari i sa njima čine ovaj svet boljim.

Taj prostor je ICT HUB u Beogradu, coworking prostor gde čak i mi  koji nismo čist ICT imamo svoje mesto. Kakve sad sve ovo veze ima sa pripadanjem pitate se? Stvar je u tome što prostor ne čini lokacija, nameštaj i kvalitet kafe mada razumem da je i to nekome važno. Prostor čine ljudi u njemu, oni koji vam se nasmeju svaki dan kada vas vide, koji vam se jave kada uđete u kuhinju da napravite čaj, koji vam pridrže vrata kad ulazite. Ti ljudi čine da negde pripadate, a  ne stolovi i zidovi.

Prethodne dve nedelje svakodnevno sam boravila u ICT Hubu i držala sastanke sa učesnicama programa, između sastanaka pričala sa ljudima, sedela i radila svoje, pratila događaje koji se svakodnevno smenjuju i od tog celokupnog prijatnog osećaja boravka poželela da to radim češće. I tako od aprila i zvanično sam drug član J ili drugarica. Između sastanaka i radionica provodiću svoje vreme tamo da radim izdvojena od sudova, veša i kuvanja ručka. Sa nadom da će taj novi raspored doneti i to da kada dođem kući kompjuter ostane po strani, a ja mirnija i zadovoljnija prihvatim se onoga što je deo mog svakodnevnog roditeljskog života i u čemu vrlo često sasvim uživam kada znam da ne moram preko ramena da pratim mailove ili pozive (da, na neki čudan način slaganje gomile čarapa na mene deluje umirujuće i čini da sam zahvalna za život i porodicu koju imam ♥).

Tako da moj savet za sve one koji rade od kuće, razmislite da isprobate nešto novo. Živimo u vremenu kada nam je sve dostupno, a ipak smo otuđeni i izolovani, pa samim tim nervozni i nezadovoljni. Razmislite da li postoje neki ljudi sa kojima bi delili prostor, popili kafu, popričali i razmenili ideje? Razmislite gde bi voleli da pripadate i da li ste već tu?

Često me pitaju ljudi šta da rade kada oko sebe nemaju podržavajuće okruženje, vrlo je jednostavno – promenite ga, nađite svoje ludake, nađite one koji će vas razumeti i kada ne pričate, koji će vas inspirisati i pokretati, od kojih nešto možete da naučite i koje možete vi da podučite, sa kojima ćete deliti ideje, osmehe, zagrljaje, vrednosti i čokoladne bombone 🙂

Nađite svoje pleme, lepo je kada verujete u svoju ideju, a još je lepše kada pored vas veruje još neko!

*Ovaj tekst nije plaćen, ni novcem ni čokoladnim bombonama, plaćen je osmesima i ljubaznošću jedne Marije, verom i podrškom jedne Sandre, savetima o funelu koje je Duška delila uz noblice i svim ostalim divnim ljudima koji su primer da može drugačije i bolje. Ja ne pišem plaćene tekstove (zapravo jedan sam u životu napisala, na kraju mi ni njega nisu platili i nije mi žao, bila je ideja za koju verujem da je super), ja pišem zato što verujem da se dobri ljudi ne upoznaju već prepoznaju, da su ideje tu da se dele i rastu i da samo podržavajući druge i mi rastemo i postajemo bolji.

Hvala na čitanju i srećno vam proleće novih ideja i početaka!