Intervju: Uspeh na Balkanu

*Tekst je originalno postavljen na sajtu uspehnabalkanu.com

1.Recite nam nešto više o sebi.

Ja volim da kažem da je moj život imao mnogo bolji plan za mene od onoga što sam ja zamislila. Kao mala želela sam da budem bibliotekarka, bila sam veoma mirno i povučeno dete. Zamišljala sam svoj život među knjigama, u nekom tihom kutku, daleko od drugih ljudi.

Danas, posle svega što sam prošla shvatam da sam deo svog plana ostvarila, ali i mnogo više od toga. Imala sam priliku da 10 godina radim za druge, u malim i velikim preduzećima, porodičnim firmama i javnim institucijama. Pokrenula sam svoj posao sa prijateljicom pre 10 godina bez ikakvog praktičnog znanja o preduzetništvu i industriji u koju smo ušle. Ideja za pokretanje biznisa rođena je sa mojom ćerkom Zarom i ta dva pravca su se u mom životu razvijala paralelno, zbog čega sam često nalazila sličnosti u njima. Danas znam da mi je majčinstvo donelo hrabrost i nežnost, a preduzetništvo istrajnost i želju za stalnim unapređivanjem.

Danas, više nego ikada u svom životu, osećam da sam na pravom mestu u pravo vreme. Imam 41 godinu, više od 20 godina radnog iskustva, brak i dvoje dece koji me svakodnevno podsećaju gde sam i šta mi je važno. Pokrenula sam posao od nule, donela sasvim novi proizvod u Srbiju, učila i vredno radila godinama, povezivala se sa drugim malim proizvođačima, obilazila sajmove, konferencije i razne događaje, a sve sa ciljem da ono što radim dođe do što većeg broja ljudi. A onda jednoga dana sve to ostavila i na temelju onoga šta sam naučila, šta sam prošla na tom putu i u šta verujem da je zaista važno odredila da ću biti podrška drugima i pomoći im da svoje ideje pretvore u uspešan biznis, da za sebe stvore uspeh i život kakav žele, po njihovoj meri.

2. Kako je izgledao vaš karijerni put počevši od srednjoškolskih dana, pa sve do danas?

Kada sam završila srednju školu 1996. godine želela sam da upišem psihologiju. Kako bi se što bolje spremila za prijemni pauzirala sam godinu dana i povremeno radila razne poslove za džeparac. Zapravo, ja sam radila povremeno još od osnovne škole i verujem da je to umnogome oblikovalo moj odnos prema poslu koji danas imam. Naučila sam šta je odgovornost,vrednost novca, posvećenost i da ću stići onoliko daleko koliko sam spremna da radim na tome.

Nažalost ili na sreću, fakultet nisam upisala. Nisam prošla test opšte informisanosti i tada sam shvatila da će moj put edukacije biti drugačiji. Tih godina, sa svim što se dešavalo u zemlji, bilo je ključno naći model kako da preživite bukvalno. Nas četvoro smo živeli od jedne plate i ja sam shvatila da treba da se zaposlim i da u okvirima koji budu mogući nastavim svoju edukaciju u pravcu koji izaberem. Od 1997. do 2009. godine radila sam u raznim firmama, na raznim pozicijama, od kurira i sekretarice preko office managera do grafičkog dizajnera.

Ono što je bilo važno jeste da nisam prestala da učim. Išla sam na kurseve, radionice, čitala knjige mnogo pre nego što je postojao Google i Youtube. Kada se rodila ideja o Daj Daj pelenama bilo mi je jasno da ja o preduzetništvu ništa ne znam, tada nije bilo programa edukacije i podrške kao danas, ali sam imala internet i bila sam svesna da mogu da naučim sve što je potrebno. Vreme je bilo ključna investicija koju sam bila spremna da uložim da od jedne ideje napravim posao.

3. S obzirom da ste neko ko je odlučio da svoje formalno obrazovanje završi nakon srednje škole i odmah krene da radi, koliko smatrate da vam je to pomoglo ili odmoglo u daljem razvoju karijere?

Moj put bi svakako izgledao drugačije da sam upisala fakultet, ono što znam za sigurno jeste da je za mene u tom trenutku psihologija bila jedina oblast koja me je zanimala. Danas je potpuno drugačija situacija, moja interesovanja su mnogo šira i kada bi danas bila u prilici da biram svoje dalje usmerenje u formalnom obrazovanju svakako bi imala više opcija.

Zbog toga često, kada radim sa mladim ljudima, pokušam da im objasnim da je normalno da sa 19-20 godina ne mogu da odrede čime žele da se bave u životu. Da je mnogo bitnije da probaju različite poslove, industrije, interesovanja da bi videli da li je to zaista ono što ih interesuje i sebe lakše odredili u budućnosti. Kako god, zaista verujem da to odakle dolazimo i koje smo škole završili nije ono ključno što definiše nas i naš put, mnogo je više faktora uključeno.

Danas se sve toliko brzo menja da niko od nas ne može zamisliti kako će svet izgledati za 10 godina. Upravo zato karijera danas nije nešto što odredimo jednom u životu i to je to. Imamo pravo da promenimo mišljenje, da odustanemo od nečega što nam ne odgovara, što se ne uklapa u našu sliku sveta i da istražujemo šta je to gde možemo da damo najveći doprinos i da tu sebe gradimo.

4. Nakon sopstvenog preduzetničkog iskustva, ali i iskustva u mentorstvu u oblasti pokretanja i razvoja biznisa, šta smatrate da je suština uspešnog biznisa u današnje vreme na našim prostorima?

Poslednjih 5 godina radim kao mentor u raznim programima, najviše sa mladima i ženama. Od 2018. godine imam i svoj mentorski program u saradnji sa ICT HUB-om u Beogradu. Radila sam sa preko 200 pojedinaca i timova na njihovim idejama i biznisima i teško je odrediti koja je to jedna ključna stvar koja određuje uspeh.

Ono što mogu da kažem jeste da obično kroz jedan razgovor mogu da procenim ko će zaista uspeti da izgura svoju ideju, a ko će verovatno odustati sa prvim izazovima. Šta pravi tu razliku? Koliko je nama važno to što radimo i koliko verujemo da to zaista može doneti neku pozitivnu promenu. Ukoliko su ljudi spremni da uče i da se menjaju, da rade pre svega na sebi, a onda i na svojoj ideji i biznisu mnogo su veće šanse da će zaista nešto i postići.

Sama reč preduzetništvo umnogome objašnjava to, preduzimanje znači biti spreman da uradiš šta je potrebno, rešavanje problema, pronalaženje rešenja, svakoga dana u svakom pogledu, to je proces koji nikada ne prestaje.

5. Neko ste ko je, od sna da bude bibliotekarka, zapravo postali trener, javni govornik, mentor. Kako ste izgradili samopouzdanje?

Kao ekstremno introvertna ličnost to jeste bio veliki izazov za mene. Ipak, pošto mi je bilo važno da ljudi znaju šta je to što radim, ta poruka je za mene imala mnogo veću vrednost od mog straha od nastupa.

Samopouzdanje je mišić koji gradimo svakodnevno kada umesto straha izaberemo da nešto uradimo, da se pojavimo, da prevaziđemo glas u glavi zato što je ono što radimo i u šta verujemo mnogo veće i jače od straha koji osećamo.

6. Koji bi bio Vaš savet mladima koji se još traže kada je u pitanju njihova buduća karijera i posao kojim žele da se bave?

U današnje vreme imamo tu neverovatnu slobodu i dostupnost informacija i mogućnosti. To u isto vreme može biti velika prednost i opterećenje. Volela bih da shvate da ništa nije zauvek osim smrti. Sasvim je u redu da istražuju, što više toga prođu lakše će im biti da odrede čime žele da se bave ili u kom pravcu dalje žele da se razvijaju.

Naše vrednosti i interesovanja nisu iste sa 20, 30 i 40 godina i to je normalno. Moj život se umnogome promenio kada sam postala mama, to je bio trenutak kada sam poželela da donesem neku promenu u budući život moje dece. Proces učenja i traženja se ne završava sa fakultetom, poslom koji dobijete, to je beskonačan proces ukoliko zaista stremimo ka tome da živimo ispunjen i ostvaren život.

Ključna stvar je da ostanemo radoznali, otvoreni za nova znanja i iskustva i spremni da radimo na svom uspehu.

7. Kako jedna mama i preduzetnica zapravo organizuje svoje vreme? Koji bi bio Vaš savet kada je u pitanju tzv. „life-work“ balans?

Svako od nas treba za sebe da postavi lični okvir uspeha i balansa, u kojoj god fazi života da se nalazi. Porodica svakako donosi potpuno novi poredak u naš život, zavisno od toga kakav odnos imate sa svojim partnerom to može biti nadogradnja i platforma za dalji razvoj ili polje sukoba i frustracija. Ja sam zaista od prvog dana imala neizmernu podršku supruga u svemu što sam radila i moja porodica jeste ono najvažnije što imam i odakle nosim snagu i inspiraciju za sve što radim.

Radim puno i predano i ponekad sam zbog toga propustila ili žrtvovala neke stvari. Ipak to što imam svoj posao omogućilo mi je da poslednjih 10 godina upravljam svojim vremenom i da budem tu za moju porodicu kada je potrebno. Izazovi su svakodnevni jer se situacija i potrebe menjaju iz dana u dana, zato verujem da je bitno da preispitujemo sebe i svoje najbliže i da zajedno pravimo okruženje poverenja i podrške, gde smo tu jedni za druge.

8. S obzirom da ste imali mogućnost da u inostranstvu više zarađujete radeći svoj posao, zašto ste odlučili da ostanete da živite i radite u Srbiji?

Nikada nisam razmišljala da odem iz Srbije, čak ni tokom devedesetih kada je život ovde zaista bio izazov po najosnovnijim principima. U mojoj biografiji poslednja rečenica dugo godina je bila: Živi i radi sa porodicom u Beogradu i želi da tako i ostane. Ja verujem da sam ovde postavljena sa razlogom, to ne znači da ne mogu da zamislim da živim u nekom drugom gradu.

Dobro govorim engleski i verujem da bi mogla da se snađem i na nekom drugom govornom području. Stvar je u tome što su ovde moji ljudi i što verujem i želim da ovde doprinesem sa onim što znam. Godinama ispraćam svoje prijatelje koji odlaze da žive širom sveta i to mi teško pada. Čini mi se da lakše odemo tamo negde i pristanemo na teže uslove rada i razne druge stvari, nego što smo spremni da to pokušamo ovde.

9. Šta smatrate da je ključ uspeha na Balkanu?

Ne znam da li to važi samo za Balkan, verujem da je ključ uspeha u tome da shvatimo da je uspeh nešto na čemu treba da radimo. Bez obzira odakle dolazimo, šta znamo i šta smo prošli uspeh je polje našeg rada i razvoja.

10. Šta bi bila Vaša poruka mladima?

Da budu hrabri i radoznali, da više pitaju, manje sumnjaju, da istražuju i dozvole sebi da promene mišljenje i pravac kretanja. Da prihvate ovo putovanje sa svim mogućnostima i budu otvoreni za sve što na tom putu naiđe. Na kraju dana hrabrost se uvek isplati.